EKSKLUZIVNO Đorđe Tomić: Bregzit Nove pozicije, ali veze iste

Đorđe Tomić
Brexit

Đorđe Tomić, viši asistent na FPN, Univerziteta u Banjoj Luci i doktorant na Univerzitetu u Bolonji, Globalne i međunarodne studije, ekskluzivno za Poligraf komentariše referendum o izlasku Velike Britanije iz EU.

Čak i u prašini koja se podigla nakon što su juče (23. juna) Britanci odlučili da izađu iz Evropske Unije (EU), prilično se jasno vide obrisi bar četiri važne teze iz kojih se nešto može naučiti.

Prvo, u Velikoj Britaniji (VB) bi ubrzo vrlo lako mogli da shvate da su i dalje dio jake ekonomske i političke strukture i da je danas teško bilo kojoj državi da sama „kroji svoju sudbinu“, kako su obećali zagovornici izlaska. Drugo, na veliku probu dolazi ono na čemu formalno počiva Ujedinjeno Kraljevstvo (UK) – spremnost njegovih dijelova (čitaj Škotske i Sjeverne Irske) da ostanu zajedno. Treći izazov je pojava čiji je „bregzit“ samo dio: talas protestnih pokreta koji širom EU najavljuje alternative tradicionalnim političkim elitama. Naposlijetku, za ostatak EU britanski izlazak mijenja okvire mogućeg u kojima su se vodili dosadašnji pregovori i politika uopšte. Za punu razradu bilo koje od te četiri teme dio posla treba ostaviti i vremenu. Ovde ima mjesta samo za pregled osnovnih pitanja koje one povlače.

Protiv strukture nije lako

Možda se pristalice izlaska Britanije iz EU raduju jutrošnjim vijestima, ali probudili su se u istom globalizovanom i složenom svijetu koji je postojao i dok su kretali na glasanje. Sloboda da „odlučuju sami“ i zaštita od doseljavanja stranaca glavne su pobjedničke ideje. Međutim, vodeće figure, Boris Džonson (odstupio s mjesta gradonačelnika Londona da bi se bavio kampanjom za izlazak) i Najdžel Faraž (zvijezda evroskeptika među evropskim parlamentarcima) nisu ponudili mnogo više od tih krupnih riječi. Njihovo Kraljevstvo duboko je uvezano sa ostatkom EU i u takvoj ekonomskoj strukturi pregovori o novom partnerstvu koštaće mnogo. Bez partnerstva, još više. Među deset glavnih uvoznika britanskih proizvoda, sedam je članica EU. Prema prošlogodišnjem izvještaju britanske Vlade, nešto ispod polovine izvoza ide u EU, a nešto preko polovine uvoza na Ostrvo dolazi iz ostalih 27 članica. Činjenica je i da je Britanija s njima u spoljnotrgovinskom deficitu, ali nema jasne strategije da se to promijeni izlaskom iz Unije. Nije do kraja razrađena ni ideja da se VB više okrene Komonveltu i drugim svjetskim partnerima. Mimo fondova EU koji postaju nedostupni, međuzavisnost se vidi i u stranim investicijama.

Doseljavanje je posebno bolna tema. Oko tri miliona državljana ostatka EU (pet odsto populacije) i dva miliona radnika istog porijekla (sedam posto radne snage) bili su rezultat slobode kretanja i nastanjivanja protiv koje je na referendumu ustala većina. I protivnici jedinstvenog evropskog tržišta moraju ipak priznati da do tolike imigracije nije došlo vještački, zahvaljujući nekakvom prisilnom sprovođenju Sporazuma iz Mastrihta. Razloga je bilo, bez obzira na EU. Norvešku (sa čuvena dva negativna referenduma o ulasku u EZ/EU) to što nije članica EU nije spriječilo da joj 16,3 odsto stanovništva čine imigranati i njihova djeca, od čega oko sedam odsto samo iz EU. Tržište je reklo svoje, a ono se valjda u Britaniji poštuje kao malo gdje na svijetu.

Jednostavna računica da će Britanija povratiti samostalnost i ekonomski napredovati, čak i dugoročno, nije potkovana naročito ubjedljivim planovima. Nije čudo što Boris Džonson, kao veliki pobjednik, smiruje ton i kaže da „nema žurbe da se sprovede izlazak iz EU“. Moguće je da bi on taj gorki zadatak rado ostavio nekim dolazećim političarima.

United we...?

Dalje, ubrzo ćemo vidjeti koliko je ujedinjeno ovo Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske. Odmah su stigli snažni glasovi: Vlada u Glazgovu i partija-pokret Šin Fejn već najavljuju referendume. Na odluku Škota od prije dvije godine da ostanu u UK značajno je uticala želja da ostanu u EU i ne „komplikuju život“ izlaskom, koji bi po svemu sudeći pratio otcjepljenje. Najava Šin Fejn, s druge strane, nije nikakav borbeni poklič, već legitiman potez na osnovu Sporazuma od Velikog Petka (1998. godine). Tada su sve strane prihvatile da Sjeverna Irska „trenutno“ ostane u UK, ali da se o njenom konačnom statusu može odlučiti samo „pokrajinskim“ referendumom. Iako broj protestanata i katolika ne garantuje rezultate, važno je imati na umu da ovi drugi imaju sve veći udio u stanovništvu . Sam Sporazum je prije 18 godina postignut u velikoj mjeri zahvaljujući činjenici da su Republika Irska i UK „svakako zajedno u EU“. Iako su tenzije prigušene posljednjih deceniju i po, sama priča o alsterskom referendumu odjekuje sjećanjem na decenije nemira (Troubles) koji su potresali oba ostrva.

Poraz establišmenta

Na stranu „visoka“ politika među državama, referendum nam je izoštrio pogled na jednu široku pojavu u EU uopšte: pokreti protesta osvajaju veliku podršku. Jake tačke su kritika elita, (i vladajućih i opozicije) i velikog biznisa, kao i osnovna ideja da je „obični čovjek“ u pravu, ali je prevaren. Ako pritom još izostanu konkretni prijedlozi alternativa (samo kritika i široka obećanja), dobijemo rastući populizam. Zaboravimo na Sirizu, njih je sistem očekivano sažvakao. Nedavna pobjeda kandidatkinja pokreta Cinque Stelle na izborima za gradonačelnika/cu Rima i Torina, kao i rast Alternative za Njemačku, ozbiljan su znak (bez obzira što su im orijentacije suprotne, pristup je vrlo sličan!). Važno je da je većina Britanaca, kao rijetko kad, postupila suprotno od onoga što su od njih tražili vodeći političari u obje najjače stranke i dobar dio ekonomske i (pop-)kulturne elite. To je već ozbiljan znak da je vrijeme za preispitivanje cijelog jednog kontinentalnog establišmenta, oličenog u partijama koje ne nude stvarne alternative i u korporacijama koje su naročito poletjele na krilima neoliberalizma u posljednje tri decenije.

Šta sa ostalima?

Evropska Unija u suženom sastavu imaće drugačiji okvir za pregovore, a mogao bi biti sužen i okvir političkog izbora. Može se očekivati da će oslabiti priča o „integracijama u više krugova“, o „različitim tračnicama“. Zagovornici dublje integracije neće se lako predati , a politika bi mogla lako skliznuti prema jednostavnoj dilemi: „ili si (potpuno) unutra, ili ideš napolje“. Inicijative za nešto između najviše je podsticala potreba Britanije za posebnim statusom. Druga strana medalje je i povećan pregovarački ( ucjenjivački ) potencijal, posebno manjih igrača. Tim prije što je „bregzit“ još i u najavi ostavio mnogo traga u svijesti ljudi: na dnevni red sada je više nego ikada ranije usađena ideja da se može izaći. Ako je politika umjetnost mogućeg, to moguće se sada doživljava drugačije. Bez obzira na sve, od famozne političke volje zavisiće dalji put – ka suženom izboru ili ka većim zahtjevima država. Možda i oboje.

Posebna tema pri tome je liderska uloga Njemačke (sa svim svojim akterima iznutra) u ovome što ostaje od EU. Nisam pristalica teze da ovo jednostavno olakšava Njemačkoj dominaciju, naprotiv. Britanija često nije bila prava protivteža, odupirala se njemačkom uticaju tako što je izlazila iz saradnje i tražila distancu – nije bila u „Šengenu“ ni u evro-zoni, vječito je pregovarala o budžetskim povlasticama za sebe... Štaviše, front naspram Berlina, Frankfurta i das Kapital-a prije bi se mogao očekivati sad. Za tu temu posebno valja vidjeti i šta i koga će dogodine donijeti francuski predsjednički izbori.

Za spoljnu politiku EU najvažnije je da NATO ostaje odlučujuća krovna bezbjednosna organizacija, a to britanski izlazak suštinski ne mijenja. Za Zapadni Balkan , naravno, teško se može očekivati bolja pregovaračka pozicija ili lakši uslovi. Radi se o državama koje su izabrale integraciju bez jasnih strategija i detaljnog plana, čak često i bez određenja sopstvenih konkretnih interesa. Prema tome, taj dio priče traži drugačiji ugao i ovde je najbolje ne miješati ga previše.

Vijesti sa Ostrva su krupne, ali nema mjesta bombastičnim pokličima i lakim predviđanjima. Pogotovo kod nas, gdje se euforija lako prenosi javnom riječju. Struktura ekonomskih i političkih odnosa, barem za sada, čini da stvari ostaju u domenu evropske politike, dakle pregovora, rasprave i nagodbi. Samo, nije sigurno da će to biti mnogo racionalan i odgovoran posao. Pozicije su se drastično promijenile, ali se ipak ne treba čuditi ako se Britanci ubrzo počnu žaliti da im veze sa inostranstvom i spoljna politika „previše liče na EU“.