Galijašević: Nataša Kandić brani američku propagandnu sliku o ratu i izmišljenu srpsku krivicu za rat

Nataša Kandić
Nataša Kandić

Nataša Kandić je beskrupulozni lažov i advokat jedne propale predstave o raspadu SFRJ i ratu koji je bio posljedica tog raspada.

Komentarišući presudu Prvom predsjedniku Republike Srpske nastupila je sa pozicije istoričara (tvrdeći da je nemoguće izvršiti reviziju istorije) stvarajući dojam da ona već zna istorijsku dimenziju i ocjenu tih događaja iako je od njih prošlo tek dvadesetak godina. Nataša Kandić ne brani istoriju jer istorija će tek dati svoj sud kada američka hegemonija i moć Njemačke oslabe i kada NATO pakt doživi nužne i potrebne transformacije ili kada se potpuno raspadne. To sigurno neće biti sutra, niti za Natašinih dvadeset godina i sigurno na stvarnu istorijsku sliku i ocjenu, mišljenje Nataše Kandić, angažovanog i plaćenog pravnika iz Srbije, malog kalibra u struci a velikog i ratobornog ratnika NATO alijanse, neće imati nikakvog značaja.

Međutim Nataša Kandić pokušava biti i političar i objasniti nam, kroz kritiku izjave Ministra inostranih poslova Srbije Ivice Dačića, da je Socijalistička partija Srbije najodgovornija za rat na prostoru bivše Jugoslavije.

Iako nije bila akter političkih zbivanja u Jugoslaviji u vrijeme raspada ideologije i države, niti je upoznata sa naporima i inicijativama da se to izbjegne i spreči rat, niti zna bilo šta o tome vremenu i političkim subjektima koji su odlučivali i uticali na sudbinu SFRJ – i sigurno je virila iz nekog kućnog ćumeza, mizerna, nezaposlena, frustrirana i nesposobna – sada, kao pravi plaćenik, definiše, tačnije tumači, najsloženiji politički proces, dajući površne i izrazito antisrpske ocjene o tome.

Socijalistička partija nije najodgovornija stranka za bilo koji rat na prostoru bivše SFRJ, ali ta stranka, koja je imala nacionalnu odgovornost nije odgovorila adekvatno i nije se snašla u tim prelomnim danima i godinama. To ih ne čini zločincima niti krivcima, tim prije, jer su najveću cijenu tog nesnalaženja platili Srbi: iz Hrvatske i sa Kosova. Naravno i Srbi iz Sarajeva, Tuzle, Bihaća, Zenice i cjele muslimansko-hrvatske federacije. Prema tom narodu izvršen je genocid, etničko čišćenje, brutalni i masovni zločini ustaša, mudžahedina i šiptarskih terorista (UČK-OVK), strijeljanja i odrubljivanja glava, mučenja i odsjecanja prstiju (uglavnom ona tri kojim se krste)!

Isto tako, kao propali pravnik koji nikada nije radio bilo šta u struci, osim što je kroz sramni Fond za humanitarno pravo i zločinački REKOM, podržavala lažnu sliku apsolutne srpske krivice, uporno je protestvovala protiv oslobađajućih presuda srpskim generalima, vojnicima, policajcima i obavještajcima i političarima. A oslobođeni su, u tom i takvom Haškom tribunalu, krivice gotovo svi Miloševićevi komandanti armije (prije svih Momčilo Perišić), mnogi nisu ni procesuirani (General Veljko Kadijević, General Blagoje Adžić…), svi političlki saradnici i predsjednici ili Srbije ili SFRJ i SRJ (svi članovi Predsjedništva SFRJ, predsjednik SIV-a Ante Marković, Milan Panić, Dobrica Ćosić, Momir Bulatović i Milan Milutinović…). Oslobađani su i šefovi Miloševićeve Državne bezbjednosti (Jovica Stanišić, Franko Simatović Frenki…), oslobođen je Vojislav Šešelj i mnogi drugi oficiri JNA (poput Miroslava Radića i Vladimira Kovačevića zv. Rambo).

Redovne proteste protiv oslobađanja nepravedno optuženih upućivali su: bolesna frustrirana antisrpska furija Florence Hartman, podmićene Sonja Biserko i Nataša Kandić, Francis Boyle i slična gamad.

Sa druge strane, ukupno 63 osobe srpske nacionalnosti proglašene su krivim za razne zločine na prostoru bivše SFRJ. Na najtežu kaznu – doživotnu robiju osuđeni su: Ljubiša Beara, Stanislav Galić, Milan Lukić, Vujadin Popović i Zdravko Tolimir. Na četrdeset godina zatvora, pored Radovana Karadžića, čija presuda se ozbiljnije čita ovih dana, istu kaznu dobili su i Goran Jelisić i Milomir Stakić. Radislav Krstić, Milan Martić i Drago Nikolić dobili su po 35.godina zatvora.. Radoslav Brđanin osuđen je na 30 godina zatvora. General Zdravko Tolimir, ugledni čovjek i vojnik, komandant obavještajne službe Vojske Republike Srpske, osuđen na najstrožu kaznu, preminuo je u Hagu, dok je bivši komandant Vojske Republike Srpske Krajine, general-major Mile Mrkšić, preminuo na izdržavanju kazne u Portugaliji. Milan Babić, bivši predsednik Republike Srpske Krajine, izvršio je 2006. samoubistvo u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala u Ševeningenu.

Na drakonske kazne osuđeni su pored prvog predsednika Republike Srpske Radovana Karadžića, generali Vladimir Lazarević i Nebojša Pavković, Milan Martić, Sreten Lukić i mnogi drugi, a slična sudbina, po svemu sudeći čeka i komandanta Vojske Republike Srpske, generala Ratka Mladića.

Od 50 osoba osuđenih na srpskoj strani, 45 je osuđeno na ukupno 759 godina zatvora a petorica na doživotni zatvor. O oslobođenim zločincima poput Ante Gotovine i Mladena Markača dosta je već napisano. Mnogi hrvatski i bošnjački komandanti samo su formalno prolazili kroz sudski proces u Hagu, bivali oslobođeni ali Kandićke, Biserko, Lihtove, Milićke i njihovih poltrona iz pokojnih beogradskih „E-novina“ i pokojnog magazina „Dani“ iz Sarajeva (Stevana Lukovića i Dženane Karup Druško) nigde nije bilo da proprate ovo sramno amnestiranje stvarnih zločinaca.

A zašto ih sada toliko uznemirava izreka presude prvom predsjedniku Republike Srpske, koja ima poseban zaključak o bivšem predsjedniku Srbije i SRJ Miloševiću?! Naravno ovdje nije riječ o odgovornosti Slobodana Miloševića i njegovom oslobođenju: jer, svi iole informisani ljudi su znali da je on ubijen, da bi se nasilno zaposjelo Kosovo i da bi od tog evropskog ostrva-narko kartela islamista i proameričkog ološa, napravila država. U presudi Radovanu Karadžiću, sudija koji je sudio i ubio Miloševića javno i pravno oslobađa odgovornosti cjelu Srbiju i srpski narod imputirane krivice. Likvidiranom predsjedniku Jugoslavije i Srbije Miloševiću to ne znači ništa – on lično oslobođen je krivice pred svojim narodom da je u njegovo ime činio teške zločine protiv čovječnosti i da se u ime srpskog naroda udruživao i činio zločinačke poduhvate. Bojim se da ga to pitanje više ne zanima – ali Srbija je slobodna pred svjetom koji joj je montirao krivicu, razarao je i uništavao ili pasivno posmatrao kada se to dešavalo. Srbija nije dio zločinačkog udruživanja radi činjenja ratnih zločina i to je dobra vijest. Zato vrišti Nataša Kandić. Jer po njoj, Srbi moraju nositi i dalje taj teret krivice: ideološki, politički, pojedinačno i grupno – zato obezvređuje zaključak da Srbija i srpski narod nisu krivi.

Tačno – Srbija je bila zainteresovana strana u sukobu u BiH koji su pokrenuli Alija Izetbegović i Franjo Tuđman: ali, ako mogu Saudijska Arabija, Turska i Iran – pa Hrvatska, Britanija i Francuska – a posebno Amerika i Njemačka biti akteri rata u BiH, otkuda pomisao da se Srbija nije smjela, istina vrlo skromno i daleko ispod granice vlastitih mogućnosti; uključiti i zaštiti svoj narod i istinu o njegovom stradanju.

Naravno, da Predsjednik SLOBODAN MILOŠEVIĆ NIJE KRIV ZA RAT – o toj temi mogu govoriti i lično, kao akter svih političkih događaja od 1984. godine do samog rata te kao neko ko je pritiskao i djelovao u muslimanskoj javnosti i elitama u Bosni i Hercegovini da učine sve da spreče rat i da ne učestvuju u razbijanju zemlje.

Franjo Tuđman (Predsjednik HDZ i Republike Hrvatske) i Milan Kučan (predsjednik slovenačkih komunista i Republike Slovenije) su po nalogu povampirene i ujedinjene Njemačke i američke obavještajne zajednice i same vlade, razbili i podjelili Jugoslaviju, izazivajući strah zbog istorijskih iskustava i stradanja u Drugom svjetskom ratu i straha od ispoljene političke agresivnosti i mržnje koja je dolazila iz Zagreba, Ljubljane, Berlina i Vašingtona. U ime bosanskih muslimana Alija Izetbegović se pridružio ovoj politici: naoružao je svoje stranačke ekstreme, fundamentaliste i kriminalce, napravio od njih Zelene beretke, Patriotske lige, Bisere i Crne Labudove, najveće bandite proglasio generalima i na kraju ih sve pobio: Mušana Topalovića „Cacu“ i Jusufa Juku Prazinu (jedan ubijen u zgradi Izetbegovićeve policije od strane tadašnjeg ministra Avde Hebiba a drugi ubijen u bjekstvu, kod Liježa), zatim dvojicu Ćela, od kojih je jedan trgovao drogama i skončao pod sumnjivim okolnostima prividnog samoubistva a drugi (Ramiz Delalić) na Baščaršiji pucao po srpskim svatovima, ubio nedužne ljude i u ime Alije objavio rat Jugoslaviji i Srbima. Tu su i ubistva glavnog komandanta terorističke organizacije „Ševe“ Nedžada Ugljena (u to vrijeme zamjenika Direktora AID-a, Alijine tajne policije) ali i pokušaj ubistva prvog komandanta Alijine vojske Sefera Halilovića i ubistvo njegove supruge i njenog brata. I tako dalje, i tako dalje!

Svakako Nataša treba znati i da je u Beogradu, kao posljednji pokušaj, u januaru 1992. godine organizovana Konvencija o Jugoslaviji kojoj su prisustvoli predstavnici najviših struktura SFRJ (obratio se i Branko Kostić, predsjednik Predsjedništva SFRJ) ali i mnogi intelektualci iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije i predstavnici Srba iz Hrvatske. Naravno da se i moja malenkost obratila ovom skupu (deveti govornik). I naravno da sam poslije trčao od Adila Zulfikarpašića do Slobodana Miloševića moleći i zahtjevajući dogovor muslimana i Srba. Da, ja sam povezao Zulfikarpašića i Miloševića, siguran da je to najbolje za oba naroda i u tu priču uključen je i Muhamed Tunjo Filipović kao nekad koristan-nekad smetalo. Na kraju je sam Alija Izetbegović podržao ove inicijative javno, a tajno ih srušio gurajući nas u rat. Svakako je to mala i beznačajna slika ne tako važnog aktera predratnih prilika ali sigurno znam: Slobodan Milošević nije želio rat i pokušavao ga je izbjeći, trpeći teške pritiske vlastitih nacionalno orijentisanih organizacija, grupa i intelektualaca i društva u cjelini da se suprostavi hrvatskim ustašama i islamistima iz Sarajeva. Ipak će i naše male uloge u istoriji, biti kamenčić u mozaiku slike tog rata.

Kao što su sudske presude u Hagu uvijek bile dio pravne definicije i izvor prava za sve buduće procese tako i izjava Nataše Kandić da niko ne može biti oslobođen u tuđem predmetu djeluje površno i bezobrazno. Upravo su kazne i oslobađanja tumačeni kao izvor prava u tom specifičnom političkom galimatijasu koji predstavljaju pravila i procedure Haškog tribunala. U namjeri da američku sintagmu „tranziciona pravda“ legitimiše kao „tranziciono pravo“, Tribunal u Hagu donosi vlastita procesna pravila i kreira institute koji predstavljaju norme materijalnog prava (udruženi zločinački poduhvat).

Za Haški tribunal ne važe međunarodne konvencije o ljudskim pravima. Pritvor pred ovim krivičnim sudom nema vremenskog ograničenja.

Optuženi koji su oslobođeni optužbi, i koji su proveli nekoliko godina u tzv. pritvoru, nemaju pravo na bilo kakvu satisfakciju. Neka procesno-pravna pitanja su rješena propisima po kojima postupa Haški tribunal, ,donijetim u vreme njegovog osnivanja ili naknadno, i izazivaju danas ozbiljne dileme i zebnju, iz dva osnovna razloga. Prvi leži u prirodi prava koje primenjuje Tribunal (procesno pravo) i koje je primenjeno u njegovoj organizaciji (organizaciono pravo), a drugi u potpunom sukobu tog prava sa međunarodnim pravnim aktima o zaštiti ljudskih prava. Pravo o Tribunalu i pravo koje Tribunal primjenjuje, dobijeno je kombinacijom dva potpuno različita, prilično suprotstavljena pravna sistema: anglo-američkog i evropskog, koji su nastali u potpuno različitim istorijskim, političkim, kulturnim i drugim društvenim okolnostima.

Preko noći, bez prethodnih teorijskih i empirijskih istraživanja, praktično je konstruisano treće, potpuno novo, eklektičko i u praksi neprovjereno procesno pravo. Teškoće u primjeni tog novog prava su neizbježne, već zbog same njegove »originalnosti« i zbog sukoba sistemskih razlika koje u njemu postoje. To je pravo djelimično strano evropskom pravničkom duhu i evropskoj pravnoj tradiciji, isto kao što je u jednom dijelu strano i anglo-američkim pravnim shvatanjima. I to nikoga nije zanimalo: važno je samo bilo da u tako pripremljenim, gotovo vanpravnim uslovima bude osuđena Srbija, prividno pravnim instrumentarijem.

A sada nas Nataša Kandić pokušava uvjeriti da postoje „jasna“ i „čvrsta“ pravila, koje ona poznaje i u okviru kojih je nepobitno, politički, istorijski i pravno sve dokazano – krivica Miloševića, generala pa i Ivice Dačića. Iako nemam nikakve privatne, službene ni političke veze sa Vladom Srbije, mogu sa sigurnošću reći: ako je zabrinuta da ovo ipak nije „soliranje“ jednog ministra, tvrdim da je stav Vlade Srbije jasan: Milošević je nevin kao i Republika Srbija, koju je predstavljao u tim teškim vremenima. Dačić očito nije govorio lični stav a još manje u ličnom interesu. To je stav i cjele Srbije, bez Kandićke, Biserko, Milićke, Lihtove, Lukovića…

ALI ISTINA JE JEDNA I MORAJU .JE SVI PRIHVATITI. SVIĐALO IM SE TO ILI NE.

Izvor: FSKSRB, Autor: Dževad Galijašević