EKSKLUZIVNO Trifković: Putinov gambit

"Svijet je šahovsko polje" može se saznati iz analiza gospodina Zbigniewa Brzezinskog, savjetnika više predsjednika SADa i još uvijek uticajnu sivu eminenciju američke politike. Ko želi ozbiljno igrati šah, mora ga znati igrati majstorski.

 

Započnimo ovu kratku analizu prostim modelom globalne politike: Očevidno je da se "Demokratski Zapad" može podijeliti na Anglosaksonski dio (SAD i Velika Britanije) i ostale (SR Njemačka, Francuska, itd.). Očevidno je isto tako da se Anglosaksonske sile boje Evroazijske unutrašnjosti (dali se samo boje ili isto tako aspiriraju na njihove teritorije je za ovu analizu sekundarno). Ta unutrašnjost je geografsko područje koje se sastoji prije svege od Ruske Federacije, koju komplementiraju NR Kina kao i SR Njemačka.

Koalicija izmedju Rusije, Kine i Njemačke ima potencijal da preotme inicijativu i dominacuju Anglosaksonskih sila. Zato Anglosaksonci već odprilike 100 godina vode politiku protiv takve konstelacije. SR Njemačku (bar za sada) dovoljno dobro kontrolišu: Ta država je već odavno sama sebe uštrojila što se tiče globalne politike i zadovoljava se time da premlaćuje slabe i bespomoćne ekonomije iz avlije Evropske Unije (ne samo «od Vardara pa do Triglava», nego od Egejskog Mora pa do Baltika i Atlantika) i da im otima njihove bijedne užine. Za sada se ne usuđuje da se eksponira više. I mada iz naše sadašnje Balkanske perspektive baš ta ista Njemačka faktično sama determiniše našu (Balkansku) budućnost, na globalnoj sceni ta Evropska avlija, glavna domena Njemčke vanjske politike, je samo sporedna zona «Evroazijske» i «Zapadne» političke tektonike – što će reći Nijemci su samo kolutić u igri velikih, a mi smo još puno manji.

Sa druge strane Rusi i Kinezi se sve uspješnije odupiru dominaciji i kontroli Anglosaksonaca. To postaje problem «Zapada». Jer Anglosaksoncima polako nestaju opcije i ekonomski uticaj. U staro doba, kada je još postojao Sovjetski Savez, imali su veliku prednost, da sami sebe uspješno prikazuju kao primjer slobode, pravde i prosperiteta. I tada je ta slika bila samo iluzija, ali dok je postojao Sovjetski Savez taj imidž je uspješno mogao biti promovisan, jer aspekti slobode, pravde i prosperiteta su relativni i «Zapad» je u poređenju sa Sovjetskim Savezom bio na relativno visočijem nivou demokratskog razvitka.

Danas to više nije tako. Danas postoji Rusija pod Putinom. Nova, samosvjesna Rusija, koja kao brilijantni mladi šahovski velemajstor povlači genijalne poteze. Rusija se, na iznenađenje zapadne javnosti, na globalnoj političkoj sceni ponaša objektivno, odmjereno i razumno. Da nebih bio pogrešno shvaćen; daleko sam od toga da hvalim ili idealizujem političku situaciju u Rusiji. Ali što se ne može oporeći je fakt, da se kod Rusa može prepoznati jasan cilj vanjske politike: Usmjeriti svjetsku javnost i mišljenje na prirodu i suštinu politike "Slobodnog Zapada".

Da postigne taj cilj Rusija ne mora ništa više da čini nego da animira "Zapad", da svijetu što otvorenije i bezskrupuloznije pokaže svoje pravo, to jeste kapitalističko-fašisticko, lice.

To Rusiji uprkos agitaciji zapadnih mejnstrim medija (i tajnih službi koje te mejnstrim medije imaju pod apsolutnom kontrolom i prema potrebama manipulišu) polazi nevjerovatno lako za rukom, što je evidentno iz dva aktualna primjera: u Siriji "Zapad" u ime demokratije i slobode aktivno podržava (naoružava) džihadiste, koljače, teroriste i čitav spektar izfrustriranih morona i psihopata. U Ukrajini je Rusiji pošlo za rukom da navede zapadne demokratije da podržavaju neonaciste, dok ove tu svoju politiku pokušavaju da sakriju od svoje «demokratske» javnosti - u doba Interneta, Wikileaksa, Snowdena, Intercepta i mnogih drugih nezavisnih i objektivnih kanala , to će im teško poći za rukom (i pored astronomskih budžeta za tajne službe kao što su američki NSA ili britanski GCHQ i njihovih planova i pokušaja da kontrolišu javno mnenje ).

Gospodinu Putinu i vodećim Ruski političarima je kristalno jasno da je direktan konflikt sa «Zapadom» realna opcija . Osnovu uspjeha u toj situaciji će činiti podrška naroda na obje strane. Tu postoji velika slabost Evropske Unije. Većina zapadnih Evropljana teško da će svoje političare pratiti u neke veće i intenzivnije avanture, a kamoli u neki otvoreni konflikt sa ozboljnim protivnikom. To je osnova dugoročne strategije Rusije, koju Putin implementira poput sjajnog šahovskog velemajstora. Ako nastavimo ovako, «Zapad» će se u sopstvenoj pohlepi i licemjernosti ugušiti. Rusija će pobjediti.

Epilog Na kraju i umjesto detaljnijeg osvrta na Srpsku politiku (sa ovu i onu stranu Drine) u ovom kontekstu bi bilo intersantno pokušati odgovoriti na pitanje koliko uspješno Beograd agira u novim konstelacijama i koliko će sadašnja (EU orijentisana) politika biti dobra osnova za ne tako daleke perspektive novih pozicija globalno agirajućih sila. Gdje smo mi u toj priči i gdje ćemo biti za 20 godina? Bojim se da bi odgovori mogli biti deprimirajući. Srspka vlada je (slično Njemačkoj vanjskoj politici) sama sebe uštrojila (ali ona je to uradila apsolutno, dok to Nijemci čine samovoljno i relativno, u vanjskoj globalnoj politici), u nekoj bludnoj nadi da će ih nekim čudom neko za tu samokastraciju nagraditi i ne shvata, da ih mame u Evropsku avliju (i kredite Evropske Unije i IMF-a), da bi ih mogli lakše mlatiti i otimati im užinu.

ZTR

Komentari   

+2 # marko 24-10-2016 17:29
precizna i jasna analiza. bravo!
Odgovori | Odgovori uz citat | Citat