Pavle Vuisić je neponovljiva ličnost, gigant jugoslovenske filmske i glumačke umjetnosti. Svojom pojavom, izražajnim licem, diskretnom i ležernom glumom, te nekom elementarnom istinitošću, zauvijek je obilježio jednu epohu i postavio standarde koje je teško dostići.
Pavle Vuisić rođen je 10. juna 1926. godine u Beogradu, u kojem je živjeo sve do svoje smrti 1. oktobra 1988. godine. Djetinjstvo i svoje najmlađe dane proveo je na ulicama starog međuratnog Beograda, od najranijih dana hvatajući maglu i tražeći pogodnu ekipu s kojom bi mogao da napravi kakvu kvalitetnu štetu o kojoj bi komšije dugo i naširoko pričale.
Studirao je pravo koje nikada nije završio, ogledao se u novinarstvu na Radio Beogradu, a nepunu sezonu glumio je i u Pančevačkom pozorištu.
Nekoliko puta je bezuspješno pokušavao da se upiše na Akademiju za pozorišnu umjetnost.
Baš u tom periodu, 1950. godine statirao je na filmu Čudotvorni mač. Filmsku karijeru otpočeo je 1955. godine epizodnom ulogom u Šolaji, a ubrzo zatim dobio je i glavnu rolu u Tri koraka u prazno...
Tokom svog glumačkog vijeka odigrao je preko sto uloga na kojima su mu zavidjeli, međutim, i pored svog talenta, rijetko je dobijao glavne role.
Još se nije pojavio glumac koji je toliko prezirao i nipodaštavao svoju profesiju, a istovremeno bio neponovljivo uspješan u njoj i nadasve voljen od publike.
Upravo takav stav prema profesiji u kojoj je bio najveći, bio je uzrok stalnih peckanja između njega i drugog velikana našeg glumišta Danila Bate Stojkovića.
Pavle Vuisić je o sebi govorio da nije glumac, a Bata Stojković, posvećenik glume, takođe je tvrdio da Paja nije glumac. Međutim, te dvije tvrdnje su imale sasvim različit kontekst: Pajina je značila „Gluma nije ništa!“, a Batina - „Gluma je sve!“
Dok je za Batu gluma bila svetinja, za Paju je to bio posao koji treba da se odradi, pa da sjedne u kola i ide na Savu.
U kultnom filmu „Maratonci trče počasni krug“, Paja je igrao Milutina Topalovića, jednog od nasljednika legendarnog Pantelije, osnivača i vlasnika radionice mrtvačkih kovčega „Dugo konačište“, a Bata njegovog sina Lakija.
Paja je znao je u svakom trenutku šta radi, snimao je jedan, eventualno dva dubla i svi su bili svjesni da ne smiju da pogriješe jer on neće treći put da ponavlja. Bata Stojković je često insistirao da se vrati kadar.
Odmah bi odlazio do monitora da vidi kako izgleda i obično nije bio zadovoljan svojom figurom. Paja je ćutao i čekao. Čak ga je dosta dugo i tolerisao, a onda bi u jednom trenutku samo progunđao: - Najbolje da Bata snima sam, tada će biti najljepši.
Nije bilo dana da nije bilo nekog doživljaja, a sam odnos između Pavla i Bate je bio toliko interesantan da ekipi ništa više nije trebalo.
Bata Stojković je živjeo da bi glumio, a Paju je mrzilo da to radi.
Bata je cijenio Pavla i kad god su sjedili zajedno upijao je svaku njegovu riječ, ali nikada nije želio da prizna da je veliki: „On je naturščik, nikada nije završio Akademiju!“
Paja mu se osvetio na svoj način.
Snimali su scenu u „Maratoncima“ u kojoj je Paja trebalo da ga udari daskom po glavi. Daska je bila od balze (vrsta mekanog drveta), ali Bata nije htio da snima dok dasku ne probaju na Đoki, koji je inače bio „djevojka za sve“.
Paja prvo zvizne Đoku po glavi, pa ako on kaže „tvrdo“ - nema snimanja. Đoka svaki put viče „tvrdo“ i scena se stalno pomjerala.
U međuvremenu, Paja je uveravao Batu da ne brine: - Ja ću da zarežem dasku, malo ću i da trgnem i ona će da se slomi, skoro te neću ni dodirnuti. Narezivali su dasku koja je trebalo da pukne na tačno određenom mjestu.
Rez je bio pokriven voskom da se ne bi vidjeo na snimku.
Prije nego što je kamera krenula, Paja je zamjenio rez i okrenuo drugi kraj. Kamera kreće. Paja stoji iza vrata, otvara ih, dolazi do Bate, iz sve snage ga zvizne po glavi, daska ne pukne kako je planirano, već uzdužno. Vrati se nazad i zatvori vrata. Kraj kadra.
Na snimku se vidi kako Bati raste čvoruga na glavi. Snimatelj viče: „Okrenuo si dasku naopačke.“
Paja: "Nije naopačke, dvadeset godina čekam ovo. Neka sada vidi je li tvrda balza, mamu mu njegovu!"
Iako su svi verovali da su Paja i Miodraga Petrović Čkalja idealan tandem, u privatnom životu njih dvojica nisu imali nikakve dodirne tačke. Naime, Paja i Jare, legendarne „kamiondžije“ - godinama nisu pričali, a i umrli su u zavadi.
Navodno je Pavla izluđivala Čkaljina iskvarenost, želja za dominacijom i sklonost ka spletkama.
Njegova supruga Mirjana, i sama filmski radnik, kaže da nije voljela da radi s njim na istom projektu: - Najviše sam se plašila da budemo zajedno dok je Pavle snimao seriju sa Čkaljom jer je među njima vladala potpuna netrpeljivost, tako da Čkalju nikada nisam upoznala.
Svojevrsni osobenjak, legendarni Paja sve svoje slobodno vreme provodio je na Savi, daleko od društvene i kulturne javnosti.
Umio je da odbije i najbolju ponudu za film kako bi ostao na svojoj barci i uživao pored Save ili odlazio u svoje omiljene kafane.
- Volio je društvo, kafanu, rijeku, da se uvijek nešto događa. Ujutro nikad nije znao gde će završiti i kuda će ga vjetar tog dana odnjeti. Jedino je znao kuda će kad je imao snimanja, a to mu je teško padalo.
Volio je da zida i gradi, imao je smisla za detalje, znao je za cake. Volio je brodove, Adu Ciganliju. Imao je splav i čamce, ni sama ne znam koliko ih je promjenio, prodao ili poklonio.
Govorio je ono što je mislio. Stvarno nije imao obzira. Ni prema kome, priča Mirjana, s kojom je u skladnom braku sa Paja uživao pune trideset i dve godine, sve dok ih njegova smrt nije rastavila.
- Važio je za neozbiljnog momka i moji roditelji su se protivili našoj vezi, čak su me zaključavali kako bi nas spriječili da se viđamo. Međutim, kada su shvatili da sam čvrsto riješena u svojoj namjeri da se udam, popustili su, uz riječi da nakon te odluke nema nazad, što sam i prihvatila...
Život s njim bio je potpuno nevjerovatan. Dok bi on bio u kafani, vrijeme sam uglavnom provodila sa svekrvom jer mi boravak u kafani, za razliku od njega, nije odgovarao.
Mnogo je volio kafanu i od početka našeg zajedničkog života plašila sam se da i sam ne otvori jednu - osvrnula se na davnašnja vremena njegova supruga Mirjana.
U ljeto 1988. godine otkriveno je da je obolio od karcinoma s kojim se borio svega tri meseca, izdahnuo je u svojoj šezdeset drugoj godini.
Bili su to mjeseci kada mu niko i ništa nije odgovaralo. Prestao je i da odlazi u kafane i umro u samoći.
Šest godina ranije napisao je oporuku koja je, u minijaturi, slika negovog karaktera:
„Oporuka Pavla Vuisića, rođenog od majke Radmile i oca Miša, koji dana prvog novembra 1982. godišta, pri čistoj svjesti i zdravoga uma sastavljam ovu poruku.
Mirjani, ženi mi, sve što imam za slučaj da odapnem, ostavljam, s tijem da razumno rasproda ili otuđi imovinu moju, odnosno svoju, a ako ne bude u stanju da imovinom raspolaže, da to samo sud može uradit. Mirjana, ako posle mene ostane, ima me sahraniti sa svijem adetima i čestima crkve pravoslavne, sa šest popova da se pred mojijem telom vide i čuju.
Sahraniti me ima u grobnicu našu, govor posmrtni ili slično da se čuo nije. Ovijeh šest popova, koje za inat hoću, da se ono što se oko groba radi, rade i šute. Neka u sebi pjevaju. Pošto mnije mrijeti, što bih i onako sve ovo pisao, još da vas zamolim da mi nikakva ni govora niti jedne riječi ne progovori, jerbo u grobu ću se prevrnuti i ne samo prevrnuti, već i ustati iz groba da ga noću morim i da mu, njemu i svima, koliko ih je na svijetu, jebem mater.“
Njegova posljednja želja bila je ispoštovana, pa mu niko od kolega nije prisustvovao sahrani. Otišao je u tišini. Bez pompe. Ostavio je dubok trag u filmskoj umjetnosti u kojoj je bio maestralan, a koju je podjednako maestralno prezirao.
Poklon za Orsona Velsa
Za njega je odlazak na rad u inostranstvo, i snimanje sa svjetski slavnim rediteljima bio najgori mogući scenario.
Slavni Orson Vels je za Pavla rekao da je veći glumac i od njega samog, da mu zavidi i da je on vulkan glume.
Pavle Vuisić mu je poklonio šubaru koju je slavni holivudski glumac nosio na snimanju Bitke na Neretvi.
Dok je bio u Jugoslaviji, Vels je redovno išao u Kinoteku i gledao Pavlove filmove. Svi su vjerovali da je bio onaj kalibar glumca koji bi, ma gdje da se rodio ili pojavio, sigurno napravio veliku i blistavu karijeru, ali njega to nije zanimalo.
